Moram biti tamo gdje je lutkarstvo

Livija Kroflin izvanredna je profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje predaje kolegije iz povijesti i estetike lutkarstva. Na ovogodišnjem, 26. Lutkarskom proljeću dodijeljena joj je povelja Zvonko Festini za sveukupni doprinos hrvatskom lutkarstvu. To je povod za razgovor s profesoricom Kroflin.

Snimio Ivan Špoljarec

Što vam znači povelja Zvonko Festini? Kako ste se osjećali kad ste saznali da vam je dodijeljena?

Nagrade su općenito lijepa stvar, osobito kad se kazalištem bavite kao teoretičarka. Glumci dobivaju pljesak, a i nagrade su češće. Meni ova nagrada mnogo znači upravo zato što je za bavljenje lutkarstvom, a ja se lutkarstvom bavim na sve moguće načine još od osamdesetih. Zvonko Festini jedan je od tek nekoliko ljudi u hrvatskom lutkarstvu kojem moramo biti vrlo zahvalni. Bio je, uz Kosovku Kužat Spaić i Borislava Mrkšića, moj prvi lutkarski učitelj. Festini je jako dobro znao u predstavi vidjeti ono bitno i to izreći, a uvijek je počinjao s onim što je u predstavi dobro. Mnogo smo se družili, bio je u Savjetu PIF-a i išli smo zajedno gledati sve predstave koje smo mogli svuda po Hrvatskoj. Sve to čini mi nagradu nazvanu baš po njemu posebno bliskom. Nagrada se dodjeljuje za sveukupni doprinos, što, a drago mi je da su isto primijetili i neki moji prijatelji i suradnici, ne znači da je to to. Imam još planova.

Bili ste književna urednica, prevoditeljica, radili u Međunarodnom centru za usluge u kulturi (danas KUC Travno). Danas ste profesorica na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Što vas je odvelo u lutkarstvo, kad ste osjetili da bi ono moglo biti vaše životno zanimanje?

Još tijekom gimnazije i studija išla sam u kazalište, gotovo svaki dan. Mignon Mihaljević, koja je bila naša kućna prijateljica, vidjela je dijete „ludo za kazalištem“ i ponudila mi da pokušam sinkronizirati crtiće. Preporučila me Kosovki Kužat Spaić, koja me poslušala i ustvrdila da ja to mogu! Tad su baš radili sinkronizacije Pčelice Maje u prvoj postavi, kada su to radili glumci iz Zagrebačkog kazališta lutaka, s kojima sam se tako i upoznala. Počela sam surađivati u malim ulogama u njihovim predstavama, čak sam bila i šaptačica, doduše uz pomoć iskusne kolegice, i tako je to počelo. Kad sam diplomirala, nisam odmah htjela prestati učiti, stoga sam upisala magisterij i uzela temu iz lutkarstva. Kako sam željela nastaviti raditi i praktično, s dvjema kolegicama osnovala sam družinu Lutkobus, on me i „dovezao“ do Međunarodnoga centra za usluge u kulturi, čija je akcija postao Lutkobus. Radila sam u nakladničkoj kući Globus, ali sam i tada zdušno pratila PIF. Onda me jednoga dana na ulici sreo tadašnji direktor Međunarodnog centra Zlatko Tišljar i pozvao na mjesto voditeljice PIF-a umjesto Spomenke Štimec. Tako sam otišla na nesigurniji, slabije plaćen posao (smijeh). To je trajalo dvadesetak godina, a potkraj tog razdoblja osnovana je Umjetnička akademija u Osijeku. Kako ja moram biti tamo gdje je lutkarstvo, išla sam u Osijek gledati prve ispite studenata glume i lutkarstva i malo-pomalo okrenula se profesorskom angažmanu, prvo kao vanjska suradnica, a zatim i kao stalno zaposlena nastavnica.

Dugogodišnja ste umjetnička voditeljica i izbornica PIF-a, objavili ste i knjigu Estetika PIF-a temeljenu na vlastitoj doktorskoj disertaciji. Kakva je estetika PIF-a? Kako gledate na njegovu prošlost i budućnost?

Najvažniji je PIF-ov odnos prema lutki. Lutka je ona koja je važna. I animacija. PIF su osnovali esperantisti jer su htjeli nešto esperantsko, nije bilo najvažnije što, pokušali su s filmom, glazbom, a „upalilo“ je s lutkarstvom. Na prvom se PIF-u krenulo s pet kazališta. Gledajući dokumentaciju, iznenadila sam se kako je od najranijih godišta festival profesionalno vođen. Od sama početka bio je tu Milan Čečuk, vrlo brzo gostuje Jan Malík, a Yves Joly bio je već na 7. PIF-u! Vrlo se ozbiljno po završetku analiziralo svako godište. Brzo se odustalo od ograničenja na esperanto, a i od organizacije festivala u sklopu Dječjeg tjedna, jer su vidjeli da postoje odlične lutkarske predstave za odrasle. Ja sam ga počela voditi od dvadeset i prvog izdanja. Kako ne vjerujem u revolucije, već u evolucije, nisam htjela ništa rušiti ili radikalno mijenjati, nego gledati što se može popraviti. PIF je uvijek ovisio o entuzijazmu u golemim količinama, ali je s vremenom dobivao sve bolje financiranje, bilo je PIF-ova s tridesetak predstava. Vremena su se promijenila. U jednom je razdoblju festival bio čak u Velikoj Gorici, Gorica je spasila PIF! Dobro razdoblje bilo je prije Domovinskog rata, rat je učinio svoje, a i u suvremenom se razdoblju čini da je razumijevanja za lutkarstvo sve manje. Ljubica Suturović, koja zdušno radi na PIF-u, i ja trudimo se pomno birati predstave. Uspijevamo utoliko što ne dovodimo kaj god, ali neke odlične, a skupe predstave ostaju izvan našeg dosega.

Kakvo je hrvatsko lutkarstvo danas? Krećemo li se u dobru smjeru, je li bolje ili lošije od vremena vaših početaka?

Kao što rekoh, vremena su se promijenila. Predstave se moraju napraviti brzo i jeftino. Nema vremena za istraživanje. Radi se mnogo, a kvaliteta je upitna. Ipak, svijetlu točku vidim u postojanju lutkarske akademije.

I kako svijetli ta „svijetla točka“, kakav je život osječkog studija glume i lutkarstva, a odnedavno i lutkarske režije?

Akademija postoji već sedamnaest godina i vidi se da je dignuta kvaliteta animacije i razumijevanje izvedbenog momenta lutkarstva, a i oni koji nisu u lutkarstvu shvaćaju da se ne može više „prodati“ bilo što. Velika je sreća da je Tamara Kučinović, iz prve generacije osječkih studenata, otišla na studij lutkarske režije u Sankt Peterburg i da sada imamo lutkarsku redateljicu, što nikada nismo imali. Ona i Ljudmila Fedorova rade najbolje predstave kod nas. Pretprošle godine pokrenuli smo dvogodišnji, diplomski studij lutkarske režije. S tim kratkim trajanjem nitko nije previše sretan. Vidjet ćemo. Prva generacija upravo završava taj studij. Napravili su jednu divnu predstavu, vidjet ćemo je na PIF-u.

Kakvi su tragovi vaših (bivših) studenata? Pratite li njihov rad?

Uglavnom pratim. Ponovno, i ovdje je problem što nema obrazovanih lutkarskih redatelja. Diplomirani glumci-lutkari mogu nešto izvesti, ali trebaju pravog redatelja koji će ih voditi. Kad dođu „u ruke“ nekome tko ne zna lutkarstvo, i oni su nesretni, a predstava nije ono što bi trebala biti.

Ima li mjesta za diplomirane glumce-lutkare u sustavu? Prepoznaju li ih institucije? Osim institucija, pokazuju li sami (bivši) studenti inicijativu za stvaranje na nezavisnoj sceni?

Ima, zapravo. Kazališta ih vole i rado uzimaju u podjele i uglavnom kažu da su prošli dobru školu, nisu umišljeni i vole raditi. Što se tiče inicijative samih studenata, već su njihovi završni ispiti na trećoj godini koncipirani kao autorski projekti, dakle mogu, u načelu, raditi što i kako žele. Ipak, oni na akademiji imaju mentore. Po izlasku s akademije događa se da misle da mogu sami. Mnogo zaista i mogu, ali im nedostaje ono nešto vanjsko, fali im redatelj. Kad oni sami nešto naprave, obično se vidi da tu nešto nedostaje.

Nedavno ste objavili svojevrsnu „početnicu lutkarstva“, knjigu naslovljenu Duša u stvari. Jeste li zadovoljni reakcijama, koriste li ju studenti i ostali?

Studenti ju moraju koristiti (smijeh). To je obvezna literatura za kolegij koji predajem u prvom semestru. No mislim da je korisna i drugima, jer ima mnogo ljudi koji bi željeli nešto znati o lutkarstvu, a nemaju gdje saznati. Mislim tu i na kritičare, koji često vide lutkarsku predstavu, ali ne znaju točno kako gledati. I na dramske redatelje koji režiraju lutkarske predstave, za koje sam sigurna da knjigu neće ni pogledati.

Kako je hrvatsko lutkarstvo dočekalo i kako prolazi kroz pošasti epidemije i potresa?

O akademskom radu nešto više znam, o praksi manje, jer nisam unutra. Vidjela sam da su kazališta radila, snalazili su se, imali su online predstave, stavljali snimke na internet. U Osijeku je dvoje glumaca lutkarskog kazališta napravilo predstavu koju su igrali na otvorenom, samo da bi se pružila mogućnost gledanja lutkarskog kazališta publici. U kazališta, kad se i moglo, bilo je to sa smanjenim brojem publike, i ne smije se zaboraviti ni taj, financijski aspekt.

Za kraj, jedno pomalo „poetsko“, a zapravo teorijsko pitanje. U čemu je razlika između lutkarskog kazališta i kazališta s lutkama?

Kada biste objavili Estetiku PIF-a i još neke knjige, ne bi bilo dovoljno, kako to reći ovako kratko (smijeh). Lutkarskom predstavom smatram onu u kojoj „njezino veličanstvo lutka“ nosi predstavu, u kojoj je ona stvarno bitna, likovi su lutke. Ne, ni to nije dobro (smijeh). Za lutkarsko je kazalište najvažnija animacija, zato je dobro govoriti o kazalištu animacije. Na akademiji je nastao jedan ispit, naslovljen Pleti mi, dušo, sevdah, u kojoj se sve zapleće, konci su lutke, predmeti se kreću kroz pozornicu s lakoćom. I to je lutkarska predstava, iako nema klasičnih lutaka. Ne samo predstave u kojima se vide lijepe lutke.